Poštovani sudionici antifašističke borbe,
Drage partizanke i partizani,
Poštovani uzvanici,
Gospođe i gospodo, 
  
Prije svega, dopustite mi izraziti zadovoljstvo što vas mogu pozdraviti danas na ovom povijesnom mjestu i srdačno vam čestitati Dan antifašističke borbe.
U godini u kojoj svijet slavi 65 godina pobjede nad fašizmom, s posebnim se ponosom sjećamo onih ljudi, velikana hrvatske povijesti, koji su među prvima u Europi ustali protiv fašizma i nacizma, organizirali najveći pokret otpora u pokorenoj Europi, koji su pobijedili i Hrvatsku svrstali među zemlje pobjednice. Upravo ovdje, u Brezovici, Hrvatska je ustala i hrvatski je narod zajedno sa Srbima i drugim narodima i narodnostima nekadašnje Jugoslavije, fašizmu, nacizmu, zločinu i izdaji rekao odlučno NE. Narodnooslobodilačka borba, u kojoj su nezaobilaznu ulogu imali i hrvatski komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom, ali i ne samo oni, već i svi slobodoljubivi ljudi, bila je dio svjetskog pokreta za slobodu i dostojanstvo čovjeka, pravedna borba u kojoj je dobro nadvladalo zlo. I danas, Hrvatska na međunarodnoj sceni uživa tekovine pobjede svojih antifašista.  
Antifašizam i borba partizana povijesni su temelj novouspostavljene hrvatske državnosti, čiji je suvremeni nastavak, pravedni i obrambeni Domovinski rat doveo do uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske.   
Nedavno sam bio u Moskvi na svečanoj paradi povodom 65. obljetnice Dana pobjede nad fašizmom. Bila mi je iznimna čast što sam u ime Republike Hrvatske bio pozvan na tu veliku proslavu. Ona je bila posebna jer su, uz veterane Crvene armije i današnju vojsku Ruske Federacije, Crvenim trgom promarširali i predstavnici vojski nekadašnjih saveznika u II. svjetskom ratu koje su kasnije političke, vojne i ideološke podjele udaljile. Nazočnost vojski SAD-a, Velike Britanije, Francuske, brojnih država nekadašnjeg SSSR-a, jasno pokazuje jedinstvo svijeta u želji da se trajno očuvaju tekovine antifašističke borbe, bez obzira na razlike koje danas u političkom, gospodarskom i vojnom smislu postoje među državama. Međutim, na Crvenim mi je trgu nedostajala jedna vojska, ona hrvatska. Hrvatska vojska s pravom se može smatrati nasljednicom slavnih hrvatskih antifašista i vjerujem da će na nekoj od narednih parada povodom Dana pobjede i hrvatska zastava vijoriti nad glavama hrvatskih vojnika.   
Antifašizam danas, zasigurno nije niti može biti jednak onome iz vremena II. svjetskog rata. I glavni protagonisti tog najstrašnijeg rata, pomirili su se. Oprostili su jedni drugima zla nanesena tijekom rata, ali nikada ne zaboravljajući tko je bio tko u tome ratu. Ne zaboravljajući koja je to ideologija donijela najveće zlo, smrt, mučenja, holokaust, stradanja i razaranja, a tko je to zlo pobijedio, omogućivši Europi da u relativno kratkom vremenu provede opsežen reforme, uključivši i ujedinjenje Europe. To je bilo moguće zato jer se u Njemačkoj, koljevci nacizma, provela temeljita denacifikacija. Njemački je narod osvijestio svoju povijest, prepoznao krivnju onih koji su zagovarali i provodili nacističku ideologiju, i danas svoju zemlju prometnuo u jedan od glavnih motora europske ideje, demokracije, ljudskih prava i slobode. Na žalost, u Hrvatskoj još nismo do kraja valorizirali svoju povijest i previše je onih koji relativiziraju važnost antifašističke borbe.   
Ponosan sam na pobjedu naših očeva i djedova partizana. Zahvalan sam im što su Hrvatsku svrstali među pobjednike. Ali, dodatno, posebno cijenim to što su i oni razumjeli da je došlo vrijeme kada antifašizam znači, ne samo očuvanje tekovina borbe iz II. svjetskog rata, već i spremnost na oprost, spremnost na sućut nad svim grobovima, pa  i onih koji su stradali od ruke pobjednika. Snaga pobjednika i plemenitost sućuti koju su hrvatski antifašisti pokazali otišavši zajedno samnom na mjesta pogubljenja pripadnika poraženih vojski i civila koji su ih pratili u bijegu, pokazuje da je i u Hrvatskoj došlo vrijeme u kojemu će II. svjetski rat prestati biti dio dnevne politike. Vrijeme u kojemu će biti jasno da je antifašizam vrijednost koju baštinimo iz vremena II. svjetskog rata i u kojemu je jasno tko je bio tko u ratu, ali i vrijeme u kojemu ćemo imati sućut prema svakom izgubljenom životu, u kojemu će svaki poginuli imati svoje ime, prezime i dostojan grob. Suvremeni antifašizam je danas filozofija mira, ljudskih prava, pravednosti u raspodjeli dobara, filozofija odgovornosti za zločin, ali i odgovornosti sviju, posebno političara za mir i blagostanje država i naroda. U tom kontekstu vidim i suvremenu vanjsku politiku Hrvatske, njenu orijentaciju ka uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa sa svim susjedima i težnju da se sva otvorena pitanja koja imamo sa susjedima, posebno ona koja su posljedica rata, riješe brzo i pravedno, na način koji će Hrvatskoj i njenim susjedima širom otvoriti vrata Europske unije.   
Ali, nema antifašizma bez antifašista. Na žalost, nismo uvijek prinicpijelni i dosljedni u afirmaciji antifašizma i uloge antifašista. To se ne odnosi samo na važnu činjenicu kako naši udžbenici djeci u školama ne daju punu i pravu informaciju o II. svjetskom ratu i antifašizmu. Ako su Narodnooslobodilačka borba i Domovinski rat Ustavom prepoznati temelji hrvatske državnosti, pravedno je da status antifašističkih boraca i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata bude načelno jednak. Znamo, to nije tako i prava antifašista ne odgovaraju povijesnoj ulozi koju su imali. Moje su oči uprte u Vladu i Hrvatski sabor od kojih očekujem da temeljem Deklaracije o antifašizmu koju je prihvatio Sabor učine sve da se prava boraca Narodnooslobodilačke borbe stave na odgovarajuću razinu. Isto tako, pred Hrvatskim saborom nalazi se zakon koji bi trebao omogućiti otkrivanje i obilježavanje zločina počinjenih nakon II. svjetskog rata, označenih kako komunističkih zločina. Danas nitko ne želi prikrivati ili umjanjivati  ničije zločine. Svaki zločin treba istražiti i kazniti, a žrtvama pružiti sućut i satisfakciju. Ali, apeliram na Hrvatski sabor i predlagatelje zakona da izbjegnu otvaranje novih konfrontacija i jednostrane interpretacije povijesti. Vjerujem da će imati mudrosti da izbjegnu loše iskustvo koje smo imali s tzv. Vukojevićevom komisijom. Volio bih da u svojoj konačnoj verziji zakon bude  na tragu povijesne pomirbe i intencija Ustava Republike Hrvatske. Volio bih zakon da ne zaboravi brojne žrtve fašizma i nacizma čiji se grobovi još uvijek ne znaju, da ne zaboravi da su porušene stotine spomenika palima u II. svjetskom ratu od strane okupatora i onih koji su im se pridružili, da ne zaboravi da je potrebno obnoviti i te spomenike. Volio bih da ustanovljenje povijesne istine, obilježavanje grobova stradalih iz svih perioda naše teške povijesti bude pravedno, nediskriminirajuće, da ne otvara, već zatvara teške rane, da prošle ratove ostavi povijesničarima. Naravno, nikada ne zaboravljajući da da su antifašistička borba i Domovinski rat temelji naše države. 
Na kraju, sretan sam što nakon dugo vremena naši antifašisti s ponosom javno nose odličja koja su zaslužili braneći svoju i našu domovinu u drugom svjetskom ratu. Pozvao sam ih da to učine danas i uvijek kada za to bude prilike,  jer su njihova odličja i njihov i naš ponos. 
Hrvatska je zahvalna antifašistima za ono što su dali našoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Upravo zato, želim na kraju ovog obraćnja, uz čestitke svim građanima, posebno antifašistima uručiti visoka odličja Republike Hrvatske istaknutim borcima-partizanima. Želim to učiniti baš ovdje, javno, pred vašim očima i očima brojnih građana koji ovu proslavu gledaju putem TV ekrana. Znam, ima i drugih partizana koji zaslužuju odličja. Ovi ljudi, partizani, koji su danas odlikovani na prijedlog Saveza antifašističkih boraca i antifašista, neka s ponosom prime odličje i u svoje ime i u ime svih onih kojih danas nema, u ime sviju koji zaslužuju odličje, ali ovaj put nisu bili među predloženima. Ponosan sam što baš ja imam čast uručiti odličja i pokloniti se sa zahvalnošću svima koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi! Slava antifašizmu i borcima Narodnooslobodilačke borbe!