Govor predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske na Svečanoj akademiji povodom obilježavanja Dana Hrvatske vojske, Dana Hrvatske kopnene vojske i 35. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade,

Gospodine potpredsjedniče Sabora, izaslaniče predsjednika Sabora,

Poštovani domaćini, potpredsjedniče Vlade i ministre Anušiću,

Gospodine načelniče, i svi ostali visoki dužnosnici, generali, vojnici i svi koji ste danas u ovoj dvorani po časti i položaju kako ste pozdravljeni,

Prije 35 godina Hrvatska je postrojila svoju gardu, Hrvatska je već tada bila država mada nije bila međunarodno priznata. Ono što je Hrvatskoj manjkalo da bi bila potpuna država, kako je vidimo i kako je razumijevamo, su vojska i diplomacija. To nismo imali. Samo je organizirano društvo, već država, a ne nasumično odabrana grupa ljudi mogla uspješno ostvariti takav zadatak. Hrvatska je vrlo brzo imala vojsku. Ta vojska je djelovala u nemogućim uvjetima, ali iza nje je stajalo organizirano društvo sa jasnim ciljevima i odličnim političkim vodstvom koje je znalo što treba činiti, što je prijetnja i što je izlaz.

Svatko za sebe misli da je poseban, a nije. Ali, po jednoj stvari smo posebni, mi smo jedina država u Europskoj uniji koja je prošla rat, koja je napadnuta, koja se morala boriti za opstanak, za identitet, praktički za život. Nitko drugi, od nas skoro trideset u EU, nema takvo iskustvo. A takvo iskustvo te gradi, obilježava, definira, sputava u nekim stvarima, ali i daje svojstva koja su jedinstvena. E, pa po tome jesmo jedinstveni. Drugi to nisu prošli. I kada razgovaramo o međunarodnom miru, o sigurnosti u okruženju – a o čemu moramo razgovarati – onda imamo pravo i dužnost biti svjesni toga. Ne samo zbog duga žrtvama našeg rata, nego zbog toga što je naše iskustvo i naša obaveza da vidimo stvari, da ih procijenimo možda bolje od ostalih.

Današnji svijet je na rubu kaosa. Loše je stanje i nisu to izazovna vremena, to je nered. I zato moramo neke stvari osvijestiti i neke stvari poduzeti u okviru u kojemu možemo. Naravno, dio smo zajednice, dio smo europske zajednice koja govori o zajedničkoj obrani što je, da odmah kažem, neostvariva ideja kao cjelina i kompaktni sustav. Ali, suradnja – to da. Apsolutno, dakle, suradnja europskih država, članica EU u obrambenoj industriji i u razvoju nekakvih sustava – to da.

Imali smo sa SAD-om uglavnom lijepe odnose, ali stvari su se promijenile i na to se Europa više ne može osloniti. Bude li čekala, neće valjati. I upravo zato Europa ili veće države u Europi, a mi nismo među njima, moraju početi surađivati vrlo konkretno na razvoju  obrambeno-napadačkih sustava koje, na primjer, Rusija ima, a Europa nema. Ima li Europa znanje, tehnologiju i novac da to razvije? Ima, sto posto. Ali, previše je dugo živjela u svijetu iluzija, samohrabrenja da će to za nju učiniti netko drugi.

Govoreći ovo potpuno sam uvjeren da to nije nikakav agresivan stav prema bilo kome, nego naprosto potpuno legitimna pozicija. Inače ta Europa nema dubljeg smisla osim kao trgovinska zajednica gdje i na tome treba inzistirati i to treba graditi. Vjerovati da ćemo biti dio nekakve integrirane obrambene strukture je neozbiljno, to se neće dogoditi. Razlike među nama su velike. I hvala Bogu da jesu, jer to nas definira kao naciju. Prekasno je taj postupak integracije počeo da bi mogao rezultirati nekakvom jedinstvenom političkom voljom u kojoj će nas voditi i usmjeravati jedan.

Ne smijemo se ponašati kao da smo inferiorni, ni kada se donose političke odluke, ni kada se kupuje oružje koje razvijaju i naplaćuju drugi.  Budimo potpuno svjesni da je tih pet posto – oko kojih se NATO suglasio i o čemu će biti riječi i na sljedećem summitu – jako relativan pojam. Tih pet posto je iznos u odnosu na bruto društveni proizvod, ali cijene oružja rastu puno brže  od BDP-a, stvari su neopisivo skupe.

Zna se što je obrambeni proračun: to je nabava, to je razvoj tehnologije, kupovina, vlastita proizvodnja, kupovina od vlastitih proizvođača i cijena održavanja vojske. U situaciji u kojoj je jedna topovska granata tisuću dolara ili pet tisuća dolara, u kojoj je jadan avion pedeset milijuna dolara ili 200 milijuna dolara – što je cijena punog paketa novog zrakoplova ove vrste kojeg smo mi kupili – mi smo tihi klijenti. I ne samo mi, većina država. Ne smijemo to biti, odnosno, moramo učiniti za sebe sve ono što možemo u okviru svojih proporcija, svoje snage i veličine. Pitanje je koliko sposobnosti možeš kupiti u određenom trenutku s nominalnih pet posto BDP-a?

Stvari su komplicirane i kada je u pitanju interakcija s našim neposrednim okruženjem. Recimo, predsjednik nama susjedne države ne odustaje od toga da plaši svoje građane perspektivom napada Hrvatske i Albanaca na Srbiju. To bi bilo komično da nije neozbiljno i uznemiravajuće u stvari. Ljudi to slušaju i kada to dolazi od šefa države, koliko god to djelovalo nestvarno, zapitaju se je li to istina. Naše ministarstvo obrane je potpisalo tu Deklaraciju o suradnji. Ali, mi imamo puno ozbiljniji sporazum sa Srbijom koji je na snazi, još iz 2010. Godine, a koji je ratificirao Hrvatski sabor. To nije samo Deklaracija ministarstava, što je jedan međunarodno-pravni dokument niže razine, nego je to Sporazum. Dokument Ministarstva pozdravljam jer, na kraju krajeva, naše je pravo da takve dokumente potpisujemo. Ali, to nije nikakav vojni savez usmjeren prema bilo kojoj trećoj državi. I znam da je inferiorno stalno to objašnjavati, ali to radimo radi naših ljudi, a onda djelomično i zbog Srba da naprosto shvate o kakvoj se raboti njihovog predsjednika radi. To je neozbiljno.

Jednako neozbiljno je, da se okrenem u naš tabor, kada iz tjedna u tjedan slušam povike i pozive visokih dužnosnika nekih država na Baltiku da se napadne Kalenjingradska oblast. To je više nego neozbiljno. To ne treba govoriti. Mi smo jedna od 30 članica Saveza, mi smo solidarni, a solidarnost se mora pravdati i zaslužiti. Mi smo solidarni na temelju članka 5. Washingtonskog sporazuma o Sjevernoatlantskom savezu. Ali, u kojoj mjeri? Apsolutnoj mjeri, tako da nemamo nikakav utjecaj, nikakav uvid i spoznaju što će bilo koja od naših 30 saveznika reći? To je prilično neprirodna pozicija. A naši vojnici su u Litvi, naša oprema je u Litvi. Dakle, solidarnost, spremnost da se nekome pritekne u životnu pomoć s jedne strane pretpostavlja i odgovornost s druge.

Na Bliskom istoku nije samo rat. Rusija je napala Ukrajinu, Rusija je agresor. Imamo agresore i na Bliskom istoku. To s međunarodnim pravom nema nikakve veze. Odgajan sam u duhu međunarodnog prava koji je najbolji prijatelj malih država. I zaista jest kada ga se ne gazi i ne obezvređuje na način na koji se to radi danas. Jedna od vrednota hrvatskog Ustava je i mirotvorstvo. Sve su to teme o kojima mi međusobno moramo više razgovarati,  i kao dužnosnici i kao društvo u cjelini. Mi nismo nikakvi graditelji velike centralizirane Europe kojom će upravljati jedna ili dvije velike nacije, mi smo branitelji svoje države, svog nacionalnog ponosa, svoje baštine.

Hrvatska nacija neće nestati s Europskom unijom. A zadatak Hrvatske vojske je bio i bit će da bude dio tog sustava razmišljanja, te emocije i ponosa u grudima: da se zna što je hrvatsko i da se to brani, da se tuđe ne gleda i ne želi. Velike teme na veliki dan, dan koji je stvorio Hrvatsku vojsku i pokazao da je nova hrvatska država u međunarodno pravnom nastajanju – koje se dogodilo za nekoliko mjeseci od ovog postrojavanja – u stvari već tada bila država i da je imala snagu, ponos, drskost i organizacijske instrumente da se ponaša kao država, da krši međunarodni embargo koji je bio nepošten i huljski jer nacija i vojska tako rade kada je u pitanju opstanak nacije.

Domovini vjerni. Živjeli!