Govor Predsjednika Milanovića povodom Dana Hrvatske vojske i Dana Hrvatske kopnene vojske

28. svibanj 2020.
22:43

Tijekom svečanog prijama u Uredu predsjednika Republike Hrvatske održanom povodom Dana Hrvatske vojske i Dana Hrvatske kopnene vojske, 28. svibnja 2020. godine, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović obratio se uzvanicima. Pročitajte što je poručio u svom govoru:

“Dame i gospodo, uvaženi zapovjednici, časnici, ratni zapovjednici, izaslanici Predsjednika Vlade i Predsjednika Sabora, dragi prijatelji,

Na početku, moramo se sjetiti svih onih koji su dali život za našu zemlju. To je najviša cijena, i bez da ja to kažem, koju netko može dati i tim ljudima moramo vječno biti zahvalni. Neka im je vječna slava. To nije forma, to nije samo rečenica – to je stvarnost.

Gledam ovdje neka nepoznata, ali i mnoga poznata lica koja znam već godinama, desetljećima, kojih se sjećam još kao mladić kad sam bio diplomat. Mogu reći da bi bez hrvatske diplomacije, koliko god mi bila draga i važna, hrvatska država postojala, ali bez Hrvatske vojske ne bi. U diplomaciji se nije ginulo, u uredima se nije dobivalo rane, a u vojsci se ginulo. Početkom devedesetih, u vremenu u kojem je Europa imala sasvim druga očekivanja, u kojem su narodi koji su prije toga desetljećima stenjali pod sovjetskom totalitarnom čizmom gledali s razlogom i pravom u bolju budućnost, u bolje sutra, Hrvatska nije bila te sreće. Napadnuta je, izmrcvarena, bombardirana, razvlačena nekoliko godina i na kraju je, zahvaljujući Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj specijalnoj policiji, oružanoj sili Hrvatske, moderne, male države – pobijedila.

Dvadeset devet godina u životu jedne mlade nacije s dubokim korijenima je već pomalo tradicija. I Hrvatska vojska je, ne samo institucija, nego ovakva kakva jest – a ako hoćete i ovakva kako izgleda, kako je odjevena i kakvo oružje nosi – već polako dio hrvatske tradicije. Tradiciju ne treba izmišljati, imamo je. Imamo onu prastaru tradiciju, imamo ovu novu tradiciju i na nju možemo biti ne samo ponosni, jer ponos je jedno varljivo osjećanje koje se lako pretvara u oholost i pretjeranu uzvišenost, možemo biti zadovoljni onime što smo napravili, ali nikada do kraja. Hrvatska vojska je tu, prije svega, da brani Hrvatsku, da brani hrvatski narod i teritorij, da brani hrvatske interese onako kako ih demokratska hrvatska vlast izabrana demokratskim načinom – uz sudjelovanje svih društvenih sudionika i faktora, a ne samo političkih stranaka, ali na izborima političkih stranaka – zacrta i kako građani ove zemlje odluče.

Demokracija, to je sustav i način vlasti i življenja koji je vrlo sofisticiran, vrlo zahtjevan, vrlo nježan. Demokracije, prave demokracije, da ne bi bilo zabune, ne idu jedna s drugom u rat. To se dogodilo nije. I hrvatsku demokraciju, moderno, zapadno društvo, čine njegove vrijednosti, kao i njegova tradicija, a vojska je jedna od tih tradicija, kao i obitelj, kao i vjera za one koji vjeruju, sve su to stvari koje svaka na svoj način i svaka svojim udjelom, svaka sa svojom snagom, povezane čine jedan hrvatski totalitet i hrvatsku posebnost istovremeno.

Govorimo često da Hrvatska vojska – kad govorimo o napretku i budućnosti, o opremi – dijeli sudbinu ostalih korisnika državnog proračuna. No, mi kao nacija nismo zajednica korisnika proračuna niti smo zajednica urednih platiša poreza, nego smo nacija, a to je nešto dublje, to je nešto šire i nešto više. Hrvatska vojska, njezini ljudi i moderna oprema, naravno, mora pratiti i slijediti ono kroz što prolazi većina naših ljudi, ali i tu uvijek postoji pitanje prioriteta. Neki su, ne tako davno, izgladnjivali svoje narode i svoja sela da bi nahranili svoje vojske, da bi bili spremni za rat ili da očuvaju vlast. To danas ne dolazi u obzir, ali između toga i zanemarivanja ogroman je prostor. Tu moramo naći mjesto za sebe. O zanemarivanju naravno nema govora, nije do njega dolazilo, niti dolazi sada, radi se i oprema se koliko se može. Ali da bismo zaista bili vjerni tvrdnji koja nam je toliko često na usnama, a to je da su najveća vrijednost Hrvatske vojske njezini ljudi, moramo se potruditi da oprema bude ta koja će pomoći ljudima da budu bolji i da sačuvaju njihove živote i glave. Jer, bez te opreme nema ničega, a bez novca nema opreme i tako dragi prijatelji u krug.

Hvala vam svima na dolasku, hvala vam što smo zajedno uveličali gotovo tridesetogodišnju obljetnicu. Ovih dana će se obilježavati i Dan državnosti, koji god to dan bio. Sve su to nekako isti dani, istog razdoblja u kojem je nastajala hrvatska država, ova moderna država, a nastajala je i Hrvatska vojska koja ne počinje od nule i čiju tradiciju ne treba tražiti niti u kraljevskim gardama otprije 150 godina koje su čuvale ljude koje su zatirali hrvatski identitet, niti u vojskama iz Prvog svjetskog rata, a još manje u vojskama iz Drugog svjetskog rata jer to hrvatski narod dijeli i tu nikada dogovora neće biti. Naša državnost, kada je vojska u pitanju, počinje upravo onda kad ste vi osnovani. Dragi prijatelji, uvaženi gosti, još jednom sretan Dan Hrvatske vojske, hrvatskih Oružanih snaga. Živjela Hrvatska!”