Vijeće Predsjednika Republike za energetsku tranziciju predstavilo Smjernice za ubrzanje energetske tranzicije

Vijeće Predsjednika Republike za energetsku tranziciju, na svojoj 6. sjednici održanoj u srijedu u Uredu Predsjednika Republike, predstavilo je Smjernice za ubrzanje energetske tranzicije. Riječ je o prijedlozima kako povećati udjele obnovljivih izvora energije, kako značajnije potaknuti tzv. građansku energetiku, odnosno ukloniti prepreke za razvoj toplinarstva te dekarbonizaciju gradova. Na sjednici Vijeća sudjelovao je i predsjednik Republike Zoran Milanović, a kao gost sjednice pridružio se i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić sa suradnicima.

Uoči sjednice, posebni savjetnik Predsjednika Republike za energiju i klimu Julije Domac rekao je kako se na sjednici Vijeća za energetsku tranziciju nastavlja dijalog i suradnja s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja.

„Razgovarat ćemo o tome kako možemo ubrzati energetsku tranziciju u Republici Hrvatskoj, iskoristiti prilike koje su pred nama, tehnološke mogućnosti, financijske mogućnosti, učiniti da stvari budu još uspješnije nego što su sada. Ministarstvo u svojim nadležnostima obavlja svoj dio posla. U Vijeću za tranziciju sjede stručnjaci, gospodarstvenici, predstavnici energetskih tvrtki, nekih državnih institucija koji svoja promišljanja, znanja i iskustvo stavljaju na raspolaganje i ministarstvu“, rekao je savjetnik Domac i pojasnio kako suradnja i dijalog s Ministarstvom traje više od godinu dana s ciljem da se pronađe način kako energetsku tranziciju u Hrvatskoj učiniti onakvom kakovom bismo svi željeli.

„Gledamo kako bismo našim građanima omogućili da žive benefite obnovljivih izvora energije i svega onoga što čini energetsku tranziciju. Ambiciozni ciljevi su već postavljeni u nacionalnim dokumentima, a nova regulativa Europske unije koja se zove „Fit for 55“ te će  ciljeve učiniti još ambicioznijima za Republiku Hrvatsku kao i za druge zemlje članice Europske unije. Za to će biti potrebno svu domaću pamet, iskustvo i tehnološke mogućnosti staviti na jednu hrpu i odgovoriti na te izazove koji su postavljeni tako ambiciozno i tako zeleno kako bi doprinijeli kvaliteti života građana. Energetska tranzicija nije samo priča o tehnologiji, o izvorima financiranja, o strateškim velikim vrijednostima nego priča o kvaliteti života svih nas, ljudi koji žive i rade u Republici Hrvatskoj. U tom smislu mi nastavljamo dobru suradnju s Ministarstvom“, poručio je savjetnik Domac.

Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić u izjavi za medije potvrdio je kako Vijeće za energetsku tranziciju vidi kao vrlo dobar alat za raspravu, a u konačnici i za kritiku energetske tranzicije i energetskog sektora u Republici Hrvatskoj.

„Mi u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja svaku raspravu temeljimo na argumentima, pa u tom kontekstu i one koje su se do sada vodile na Vijeću vrlo rado prihvaćamo i bit će nam i danas drago čuti kako struka, dakle članovi Vijeća, promišljaju energetsku tranziciju s obzirom na činjenicu da je riječ o procesu koji će biti vrlo izazovan u sljedećih nekoliko desetljeća, do 2050. godine kada Europa, pa i Hrvatska, idu ka klimatski neutralnom društvu.  Danas ćemo čuti kako članovi Vijeća o tome promišljaju, mi ćemo iz Ministarstva ponuditi našu argumentaciju o onome što je učinjeno, o onome što mislimo učiniti i siguran sam da će i zaključci ovoga Vijeća i sastanak koji slijedi pomoći još jednom u promišljanju politika na dobrobit svih naših građanki i građana i u konačnici na transformaciji Hrvatske prema onome što želimo. Naša vizija je zemlja obnovljivih izvora energije, zelena ekonomija i u konačnici klimatski neutralno društvo narednih desetljeća“, rekao je ministar Ćorić.

Energetska tranzicija treba biti posebno usmjerena na povećanje konkurentnosti i poticanje inovacija, smanjenje negativnih učinaka na ljudsko zdravlje i okoliš, ali i osiguravanje energetske neovisnosti Republike Hrvatske, jedna je od glavnih poruka predstavljenih Smjernica.

Smjernice za ubrzavanje energetske tranzicije

Sažetak

Ove smjernice izrađene su od strane Vijeća za energetsku tranziciju predsjednika Republike Hrvatske i vanjskih stručnjaka, s ciljem ubrzavanja energetske tranzicije u Republici Hrvatskoj.

Cilj ovog dokumenta je dati smjernice u sljedećem smislu:

– Naglasiti važnost energetske tranzicije i koristi koje ona donosi za društvo u cjelini;

– Identificirati glavne prepreke u provođenju projekata koji doprinose energetskoj tranziciji;

– Predložiti mjere i mehanizme za otklanjanje identificiranih prepreka;

–Potaknuti javni dijalog i međusektorsku suradnju na području energetske tranzicije.

Vijeće za energetsku tranziciju predsjednika Republike Hrvatske predlaže ugraditi ove smjernice u relevantan zakonski okvir koji u Republici Hrvatskoj. Primjena predloženih preporuka omogućit će brzu i uspješnu energetsku tranziciju, a time i jačanje gospodarstva te stvaranje zdravijeg i otpornijeg društva u Republici Hrvatskoj.

1          Važnost energetske tranzicije za Republiku Hrvatsku

Energetska tranzicija predstavlja okosnicu borbe protiv klimatskih promjena, pružajući priliku za jačanje i pozicioniranje hrvatskog gospodarstva, štiteći pritom društvo u cjelini od negativnih učinaka ovisnosti o fosilnim izvorima energije. Ovisnost o fosilnim gorivima u kombinaciji s energetskom neučinkovitošću ima brojne negativne učinke – narušeno fizičko i mentalno zdravlje, kontinuirani porast cijena energije i energenata, ovisnost o uvozu, lokalno i globalno zagađenje. Obnovljivi izvori energije, energetska učinkovitost i promjene obrazaca proizvodnje i potrošnje zajedno pružaju rješenje za stvaranje energetske neovisnosti, jačanje otpornosti tržišta energije na porast cijena fosilnih goriva na globalnom tržištu, te pruža mogućnost za korištenje lokalno dostupnih resursa stvarajući nova radna mjesta.

Republika Hrvatska je prepoznala važnost energetske tranzicije, te se postizanje cilja klimatske neutralnosti nalazi u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine (NN 13/2021). Također, u lipnju 2021. usvojena je Strategija niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu (Niskougljična strategija).

Osim spomenutih strategija, pitanjima energetske tranzicije i prilagodbe na one klimatske promjene koje su već neizbježne, bave se i prva nacionalna Strategija prilagodbe klimatskim promjenama Republike Hrvatske za razdoblje do 2040. s pogledom na 2070. godinu (NN 46/2020) te Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan.

Izradom sveobuhvatnog strateškog i provedbenog okvira, Republika Hrvatska se jasno opredijelila za energetsku tranziciju i put prema klimatskoj neutralnosti te je stoga nužno žurno djelovati kako bi se zadani ciljevi i ostvarili.

Strategija energetskog razvoja RH do 2030. godine, kao i energetske strategije drugih država članica EU, dominantno je orijentirana na povećanje udjela postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. U tom smislu Strategija predviđa i značajno investiranje u nove kapacitete vjetroelektrana te sunčanih elektrana, kao i drugih obnovljivih izvora energije uz korištenje spremnika energije i visoke stope primjene mjera energetske učinkovitosti. Primjena sunčeve energije, mikro kogeneracija i dizalica topline omogućava jeftiniju proizvodnju čiste energije i izravno koristi građanima, korištenje dostupnog energetskog potencijala, mobilizaciju privatnog kapitala te uključenje građana pomoću mehanizama kupca s vlastitom proizvodnjom (engl. prosumer), kupca s vlastitom proizvodnjom i spremnikom energije (engl. prosumage) kao i stvaranje velikog broja novih radnih mjesta. Važno je naglasiti kako se i regulatornom politikom može bitno utjecati na konkurentnost gospodarstva, ali i na osjetljivost prema najranjivijim kategorijama kupaca. Zaštita kupaca i kupac kao središnje mjesto energetskog sektora također zahtjeva pravilniji i detaljniji pristup kao što je utjecaj na krajnju cijenu energije, ublažavanje izazova u slučaju povećanja cijena energenata i emisijskih jedinica CO2, povećanja ulaganja u energetsku tranziciju, mjere energetske učinkovitosti u kontekstu daljnjeg uvođenja pametnih mreža odnosno pravednije podjele troškova tranzicije.

Tzv. „Nulti scenarij“ u 2030. godini pretpostavlja instaliranu snagu sunčanih fotonaponskih elektrana (FN) od 988 MW i vjetroelektrana od 1.928 MW. Važno je pritom spomenuti da „Nulti scenarij“ nije formalno usvojen, već je predstavljen kao informativan, a još uvijek je važeći scenarij S2 iz Strategije energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050. (NN 25/2020). Iznimno je važno čim prije usvojiti nulti scenarij kako bi se uskladilo Hrvatsku sa zahtjevima Zelenog plana te ciljevima ugljične neutralnosti.

U proteklom je razdoblju razvoj FN projekata bio ograničen kvotama i visokim troškovima ulaganja, a primjetan je bio i pad dinamike izgradnje vjetroelektrana. U 2050. godini „Nulti scenarij“ predviđa još znatniji porast izgradnje sunčanih elektrana te njihova instalirana snaga doseže do 7.104 MW, a vjetroelektrana 3.975 MW. U te elektrane se ubrajaju projekti čiji su investitori fizičke i pravne osobe, a koji koje će se priključiti na prijenosnu i distribucijsku mrežu.

S obzirom na dosadašnji tempo, Republika Hrvatska je već u zaostatku na putu ostvarivanja zadanih ciljeva. Vidljivo je da su postavljeni ciljevi ambiciozni, ali ne i nedostižni, ako se ne počne odmah djelovati. Novi i još ambiciozniji ciljevi postavit će se u okviru zakonodavnog paketa Fit for 55 čime će se potreba ubrzanja energetske tranzicije još povećati.

Osim održive opskrbe električnom energijom, nužno je provesti i tranziciju u sektoru grijanja i hlađenja. Proizvodnja i distribucija energije za grijanje i hlađenje prostora te pripremu tople vode jedan je od energetski najzahtjevnijih sektora kao i jedan od dominantnih izvora emisija stakleničkih plinova te lokalnog zagađenja posebno u slučaju malih ložišta u kućanstvima. Značajna razina ovisnosti o tradicionalnoj biomasi (ogrjevno drvo) kao primarnom energentu za grijanje u sektoru kućanstava (primarno u ruralnim, ali prisutno i u urbanim sredinama) negativno utječe na lokalnu kvalitetu zraka, a bez osiguranja održivosti i kontrole podrijetla i kvalitete biomase, negativno utječe i na klimu.

Samo na sektor kućanstva otpada približno 35% ukupne neposredne potrošnje energije u Republici Hrvatskoj. Kako bi se adekvatno adresirao izazov tranzicije i ovog sektora, nužno je ubrzati investicije kako u energetsku učinkovitost sektora zgradarstva tako i u obnovljive izvore i učinkovitost na strani proizvodnje i distribucije energije za grijanje i hlađenje.

Ključan faktor u ovom procesu biti će i sektor toplinarstva, daljinsko grijanje (CTS), koji trenutno predstavlja svega 15% tržišta toplinskom energijom na razini Republike Hrvatske.

U Niskougljičnoj strategiji, tehnologija hvatanja i skladištenja ugljikovog dioksida (CCS) definirana je kao prijelazno rješenje koje bi omogućilo, u sljedećih nekoliko desetljeća, nastavak korištenja fosilnih goriva uz istovremeno postupno smanjenje emisije stakleničkih plinova, a Hrvatska ima ograničene tehničke i prirodne preduvjete za korištenje CCS tehnologije.

Osim CCS postoji i sve češće spominjana CCU tj. hvatanje i upotreba ugljika, stoga treba istražiti i tu mogućnost te je uključiti u strateške i planske dokumente RH.  Isto tako, u Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu, navedeno je da CCS tehnologija može imati značajan utjecaj u energetskoj tranziciji. Također, u Strategiji se kao jedan od ključnih čimbenika za podizanje udjela obnovljivih izvora energije u sektoru toplinarstva i centraliziranih toplinskih sustava navodi geotermalna energija.

Povećanje instaliranih kapaciteta dizalica topline za potrebe grijanja i hlađenja koje koriste plitku geotermalnu energiju, ili podzemne vode, imaju sposobnost brzog smanjenja emisija i povećanja energetske učinkovitosti u sektoru zgradarstva, sukladno projektiranju zgrada prema važećim nZEB standardima. Za razliku od plitke geotermalne energije koja je lako i svugdje dostupna, iskorištavanje duboke geotermalne energije ograničeno je na pojedine lokacije gdje postoji povišen temperaturni gradijent i gdje su otkrivena ležišta slane geotermalne vode u stijenama. Sadašnje procjene različitih izvora govore o minimalno 1000 MW toplinskih kapaciteta i 100 MW kapaciteta za proizvodnju električne energije, iako je realni potencijal još i veći.

Kako bi se osiguralo postizanje zadanih ciljeva i time ostvario gospodarski napredak Republike Hrvatske i stvorili preduvjeti za održivu, uključivu i pravednu energetsku tranziciju, koja ide na korist hrvatskom društvu u cjelini, potrebno djelovati na uklanjanju identificiranih prepreka i sustavno osigurati preduvjete za realizaciju projekata.

 

2          Prepreke procesu energetske tranzicije

2.1       Administrativne prepreke

Administrativne prepreke predstavljaju jedan od ključnih izazova energetske tranzicije u Republici Hrvatskoj. Administrativne prepreke u tom smislu uključuju: kompleksne i dugotrajne procedure u pojedinim postupcima realizacije projekata, nepoštivanje rokova od strane javne administracije, manjak dosljednosti u provođenju pojedinih propisa te u nekim slučajevima zahtjeve koje investitori ne mogu ispuniti.

Neke od identificiranih administrativnih prepreka su kako slijedi:

–          Dugotrajni proces i neujednačene procedure vezane za procjenu utjecaja zahvata na okoliš i utjecaja na ekološku mrežu sukladno odredbama Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš i Zakona o zaštiti prirode. U Prilozima od I. do III. navedeni su zahvati za koje je potrebno provoditi postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš, odnosno ocjenu o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš. Kako je u posljednje vrijeme povećan pritok novoizrađenih elaborata, produžio se period za proceduru odobrenja koju provodi Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (MINGOR) te su brojni projekti time stavljeni na čekanje. Odobrenje nalaza elaborata preduvjet je za kretanje u proces ishođenja lokacijske dozvole. Kako je riječ o malim projektima (manje od 500kW instalirane snage) investitori su zbog sporosti dovedeni u nepovoljan položaj, a proces energetske tranzicije se usporava.

–          Dugotrajan proces dobivanja Elaborata optimalnog tehničkog rješenja priključenja na mrežu (EOTRP); Zakonom propisani (NN111/21) rokovi za izdavanje i dostavu EOTRP-a se u praksi ti rokovi uglavnom probijaju. Nakon dobivanja EOTRP-a, investitor je dužan u roku od 9 mjeseci potpisati Ugovor o priključenju čime kreću i financijske obveze u ranoj fazi projekta.

–          Dugotrajni postupci izmjena prostornih planova u svrhu gradnje novih postrojenja. Sami postupci izmjene prostornih planova traju uobičajeno do12 mjeseci, a ponekad i puno duže, a koji u konačnici nisu garancija stvarne mogućnosti izgradnje projekta. Izrada prostornih planova (regionalne i lokalne razine upravljanja) ne prati potrebe za lokacijama  (izmjene traju predugo, a u trenutku ishođenja lokacijske dozvole za pojedini projekt, planovi moraju biti usklađeni) za smještaj predviđenih MW-a iz obnovljivih izvora energije iz Strategije, pogotovo u regijama s najboljim potencijalom (priobalje za vjetar i sunce).

–          Neriješeni imovinsko-pravni odnosi na zemljištima u državnom vlasništvu postupak čijeg rješavanja traje i po nekoliko godina; Još uvijek također nisu razrađeni ni usvojeni provedbeni propisi gradnje OIE na državnom zemljištu. Također, neriješeni imovinsko-pravni odnosi mogu značajno usporiti izgradnju novih ključnih mreža i potrebne infrastrukture. 

–          Manjak kapaciteta unutar MINGOR-a koji bi investitorima pružali savjetodavnu podršku i pomagali osigurati bržu i kvalitetniju realizacije projekata; Prema Direktivi o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora (EU) 2018/2001 Članak 18: „Države članice osiguravaju da su informacije o mjerama potpore na raspolaganju svim relevantnim akterima, npr. potrošačima, uključujući ranjive potrošače s niskim prihodima, potrošačima vlastite obnovljive energije, zajednicama obnovljive energije, graditeljima, instalaterima, arhitektima, opskrbljivačima opremom i sustavima za grijanje i hlađenje i korištenje električnom energijom te opskrbljivačima prijevoznim sredstvima koja upotrebljavaju obnovljivu energiju i inteligentnih prometnih sustava“. Ispunjavanje tog zahtjeva Direktive zahtijeva žurno jačanje kapaciteta MINGOR te uspostavu svojevrsnog one-stop-shop-a, kojim bi se osiguralo ostvarenje zahtjeva iz predmetnog članka.

–          Kao poseban izazov ističe se i kompleksan te dugotrajan postupak javne nabave, bez mogućnosti jednostavnih izmjena, što se pokazuje nužnim prilikom izgradnje (izgradnja je dug i kompleksan postupak, sa mnogo nepredviđenih situacija i problema).

–          U pojedinim slučajevima dovodi se u pitanje održivost sustava javne nabave kada se odabire najjeftinije umjesto ekonomski najpovoljnijeg i sl., uvode zahtjevi poput nužnog traženja više ponuda iako sukladno Zakonu o javnoj nabavi (NN 120/16) predmetna nabava ulazi u nabavu male vrijednosti i sl.

–          Nedostatak sustavnih struktura tehničke pomoći za razvoj projekata energetske učinkovitosti i proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

2.2       Legislativne prepreke

Iako je važnost energetske tranzicije formalno prepoznata u hrvatskim strategijama i zakonima, koji su u svojoj osnovi usklađeni s EU acquisom, u praktičnom i operativnom smislu, hrvatsko zakonodavstvo u nekim svojim segmentima na potencijalne investitore kao i na obveznike djeluje destimulirajuće

Jedna od prepreka realizaciji projekata OIE vezana je uz Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (NN 100/15, 123/16, 131/17, 111/18 ), kojim su promjenom od 1. siječnja 2016. godine ukinute feed-in tarife i uveden je premijski sustav koji još uvijek nije zaživio. Prva implementacija premijskog sustava očekuje se tek ove godine, ali za sad se ne može procijeniti koliko će biti potencijalnih novih projekata, ponajprije zbog neizvjesnosti povezanih s postupcima ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš.

Investitori također ukazuju na izazove u svezi s procjenama utjecaja na okoliš, odnosno na s time povezane obustave projekata. Republika Hrvatska zaprimila je službenu opomenu Europske komisije s otvorenim pitanjima o primjeni Direktive o staništima, pri provedbi postupaka ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu za projekte/zahvate obnovljivih izvora energije. U razdoblju od zaprimanja opomene, nositelji projekata upućeni su na provedbu postupka procjene utjecaja na okoliš i provedbu glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, temeljem rezultata kojih su projekti obustavljeni bez mogućnosti prilagodbe s prijelazom na novija okolišno povoljnija rješenja. Neke procjene pokazuju da je od svibnja 2020. godine obustavljeno je 7 projekata ukupne instalirane snage oko 400MW i vrijednosti ulaganja preko 3 milijarde eura.

Iako postoji izrađen, kao zaseban dokument koji se veže na Niskougljičnu strategiju, Republika Hrvatska i dalje nema usvojen scenarij za postizanje klimatske neutralnosti do 2050., a Niskougljična strategija koja je usvojena, prilagođena je prema Strategiji energetskog razvoja, iako bi trebalo biti obrnuto. Prema EU legislativi, Niskougljična strategija treba predstavljati krovni razvojni pravac, iz kojeg potom proizlaze drugi razvojni dokumenti, poput Strategije energetskog razvoja.

Osim međusobne neusklađenosti krovnih strateških dokumenata, u nekim slučajevima dolazi do nerealističnih zahtjeva prema obveznicima. Takav primjer nedavno usvojen novi Pravilnik o sustavu za praćenje, mjerenje i verifikaciju ušteda energije (NN 98/2021) koji u navodi da se prijedlog Akcijskog plana energetske učinkovitosti za razdoblje 2022. – 2024. godine, dostavlja MINGOR-u do 1. listopada 2021. godine, odnosno 16 radnih dana od dana objave pravilnika. Sve JLRS koje su obveznici prema pravilniku automatski su dovedene u situaciju kršenja zakonske obveze. Dodatno, unatoč tome što značajan broj obveznika ima važeće Akcijske planove do kraja 2022., oni nisu prihvatljivi već je potrebno izraditi nove, u roku kojeg je nemoguće ispoštovati, pri čemu sustav koji se treba koristit prilikom izračuna (SMIV) trenutno još nije usklađen s metodologijom iz novog pravilnika. U procesu javnog savjetovanja za pravilnik ukazalo se na spomenute izazove, međutim na komentare nije odgovoreno niti su isti prihvaćeni.

Sa strane građanske energije, trenutno zakonodavstvo postavlja ograničenja na instaliranu snagu te građani koji postaju proizvođači električne energije moraju paziti da u godini ne predaju u mrežu više električne energije nego što je potroše za vlastite potrebe, kako se ne bi doveli u nepovoljan položaj u smislu gubitka statusa kupca sa samoopskrbom.

Novi Zakon o tržištu električne energije (NN 111/21) prepoznaje energetske zajednice, iako je energetska zajednica građana (EZG) prema danom opisu u novom zakonu bliža je Zajednici obnovljivih izvora energije (ZOIE) (engl. Renewable energy community – REC) iz EU direktive 2018/2001 o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora RED II. Termin „Zajednice obnovljivih izvora energije“ je uži pojam od EZG (engl. Citizen Energy Community) prema EU direktivi 2019/944 o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije. Također EZG ne bi trebala biti ograničena prostornim parametrima. Navedeno je i da je EZG pravna osoba koja je osnovana radi ostvarenja prednosti razmjene energije proizvedene i potrošene na određenom prostornom obuhvatu lokalne zajednice. Ovime se EZG značajno ograničava jer je navedena samo mogućnost razmjene energije, a prema EU direktivi 2019/944 članak 2, stavak 11, točka c, EZG znači pravni subjekt koji može sudjelovati u proizvodnji, među ostalim iz obnovljivih izvora, distribuciji, opskrbi, potrošnji, agregiranju, skladištenju energije, uslugama energetske učinkovitosti ili uslugama punjenja za električna vozila ili pružati druge usluge svojim članovima ili vlasnicima udjela, što je puno veće područje djelovanja.

Nadalje, Zakonom je definirano da EZG moguće uspostaviti samo na razini jedinice lokalne samouprave, čime se značajno ograničava mogućnost udruživanja građana na korist zajednice. Ruralna i otočna područja često čine prirodne cjeline na kojima su kućanstva međuovisna i povezana, a nalaze se na područjima različitih jedinica lokalne samouprave. Direktiva ne ograničava EZG geografski, te se takvim ograničenjem ne ostvaruju nikakve prednosti već se stvaraju nepotrebna ograničenja za ubrzanje energetske tranzicije.

Također, Zakon navodi da EZG djeluju na temelju zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija, što stvara još jedno značajno ograničenje u odnosu na definiciju EZG iz direktive koja omogućava da EZG bude bilo kojeg pravnog oblika. 

Iako se mogućnosti financiranja tradicionalno smatraju jednim od ključnih izazova u procesima energetske tranzicije, posljednjih godina situacija se bitno promijenila te se sada upravo administrativni i legislativni problemi najviše uočavaju kao determinirajući faktoru za nove projekte. Natječaji i pozivi koje provodi Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost provodi, a koji doprinose energetskoj tranziciji, u svojoj osnovi su dobri i doprinose ubrzavanju procesa energetske tranzicije. No u praksi se pokazalo da zbog njihove neredovitosti i nepredvidivosti dolazi do narušavanja tržišne ravnoteže, naglih porasta cijena usluga i materijala. Poduzetnici ne mogu planirati svoje poslovanje, a s druge strane građani i investitori ne ulažu između poziva već projekti stoje i po nekoliko godina, u iščekivanju novih sufinanciranja.

Također, važno je spomenuti da najnoviji poziv MINGOR za dostavu projekata koji se mogu financirati iz Modernizacijskog fonda koji proizlazi iz EU-ETS direktive, uključuje samo NKD iz područja C: Prerađivačka industrija, no ne uključuje područje D: opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija, što znači da se opskrbljivači ne mogu prijaviti za projekte OIE, energetske učinkovitosti, skladištenja energije itd., a Modernizacijski fond je upravo namijenjen dekarbonizaciji energetskog sektora u 10 zemlja članica EU, među kojima je RH.

2.3       Nedostatak strateške vizije u sektoru grijanja i hlađenja

Strateški i zakonodavni akti Republike Hrvatske prepoznaju važnost i potiču proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, međutim proizvodnja toplinske energije zanemarivana je godinama te je jedan od ključnih problema sustava daljinskog grijanja (CTS) u Republici Hrvatskoj njegova neefikasnost, kako na proizvodnoj tako i na distribucijskoj strani. Dodatan problem je na strani korisnika zgrada zbog starosti sustava te nedostatka ulaganja u njegovu modernizaciju što dodatno otežava proces dekarbonizacije samih sustava, a i gradova u kojima se oni nalaze.

Kao jedan od primjera može se navesti činjenica da je još u ožujku 2005. godine Sabor Republike Hrvatske usvojio Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom (NN 42/05, 20/10) koji navodi da će Vlada Republike Hrvatske posebnim podzakonom utvrditi izvore i iznose financijske potpore za proizvodnju toplinske energije iz obnovljivih izvora. Ovaj podzakon nikad nije donesen, a navedeni Zakon stavljen je van snage 2013. godine usvajanjem Zakona o tržištu toplinske energije (NN 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19). Novi Zakon deklarativno navodi kako je korištenje obnovljivih izvora za proizvodnju topline od interesa za Republiku Hrvatsku, međutim ne predviđa konkretne provedbene mehanizme.

Kao drugi primjer može se navesti činjenica da su u okviru pretpristupnih programa Europske unije SAPARD te IPARD, a u kojima je Republika Hrvatska mogla sudjelovati prije pristupanja Europskoj uniji, bile predviđene mjere za sufinanciranje toplana na drvnu biomasu u ruralnim dijelovima Hrvatske. U Programu ruralnog razvoja 2014.-2020. godine, odlukom Ministarstva poljoprivrede odnosno Vlade Republike Hrvatske ove su mjere izbrisane odnosno nije bilo predviđeno sufinanciranje ovakvih toplana. Pritom je bitno navesti da Nacrt RED III i Strategija EU za bioraznolikost zahtjevu praćenje održivosti biomase (uključujući i one uvezene iz trećih zemalja), što je potrebno uzeti u obzir pri planiranju svih budućih projekata.

U području korištenja šumske odnosno drvne biomase Republika Hrvatska može se i treba uspoređivati s naprednijim zemljama članicama EU na ovom području. Primjerice u Austriji, zemlji sa sličnom strukturom i praksom gospodarenja šumama, izgrađene su stotine manjih toplana i kotlovnica na drvnu biomasu. U Hrvatskoj su izgrađene 3 toplane na biomasu (u Gospiću,  Ogulinu i Pokupskom), 2 kogeneracijske bioelektrane, u Sisku i Osijeku te desetak kotlovnica u zgradama javne namjene. U Austriji je korištenje lož ulja za grijanje praktički istisnuto na cijelom području i zamijenjeno toplanama i kotlovnicama na drvnu biomasu. U Hrvatskoj se, prema podacima iz Informacijskog sustava za gospodarenje energijom (ISGE) u koji su obveznici upisa podataka o potrošnji energenata sve zgrade javne namjene, preko 2.800 zgrada javne namjene grije na loživo ulje (plinsko i ekstra lako), a ukupna instalirana snaga kotlova na loživo ulje u zgradama javne namjene premašuje 1000 MW. 

Drvnu biomasu nužno je naravno koristiti na održiv način te je održivo gospodarenje šumama apsolutni imperativ Republike Hrvatske. Gruba procjena količina drvne biomase koja bi se mogla prikupiti iz navedenih izvora kreće se između 300 i 400 tisuća tona godišnje, što je dovoljno za pogon 300 do 400 MW toplana na biomasu. Uz održivu primjenu biomase, RH ima iznimno velik i neiskorišten potencijal za primjenu solarne, geotermalne i otpadne energije, za korištenje dizalica toplina te za pojačano korištenje visokoučinkovite kogeneracije za grijanje prostora i pripremu potrošne tople vode. Iskorištavanje ovih resursa mora postati prioritet i za to se moraju mobilizirati adekvatni resursi te mehanizmi tehničke pomoći.

 

3          Prijedlozi rješenja za otklanjanje identificiranih prepreka

Ključan korak za ubrzavanje energetske tranzicije u Republic Hrvatsko je stvaranje povoljne investicijske klime što podrazumijeva uklanjanje administrativnih i legislativnih barijera, kao i pružanje dodatnih oblika pomoći, poput savjetovanja, kontinuiteta i predvidivosti javnih izvora financiranja i promoviranje primjera dobre prakse.

Kako bi se ostvarili preduvjeti za ubrzavanje energetske tranzicije, stoga se predlaže:

–          Ubrzavanje i pojednostavljenje postupaka vezanih uz procjene utjecaja na okoliš, posebice za male projekte;

–          Poštivanje zadanih rokova (pr. izdavanje EOTRP-a);

–          Integracija mjera energetske tranzicije nacionalnih i lokalnih strategija u prostorne planove uz osiguranje nacionalnog proračuna za pomoć JLRS da brzo i učinkovito provedu integraciju za svoje područje;

–          Žurno rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na državnom vlasništvu koje je prema nacionalnim i lokalnim strateškim smjernicama povoljno za izgradnju OIE;

–          Osiguranje kapaciteta za pružanje savjetodavne podrške za investitore;

–          Pojednostavljenje postupaka javne nabave i administrativnih zahtjeva za provedbu projekata financiranih EU sredstvima;;

–          Usvajanje „Nultog scenarija“ kao referentnog scenarija za hrvatsku energetsku tranziciju uz obvezu provedbe javne rasprave i strukturiranog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te nadopuna NECP-a u skladu s usvojenim;

–          Produljenje roka za izradu Akcijskih planova energetske učinkovitosti, odnosno prihvaćanje već postojećih Akcijskih planova do kraja perioda na koji se odnose;

–          Osiguravanje kontinuiteta natječaja FZOEU;

–          Uvrštavanje CCS tehnologije u područje mjera niskougljične energetske tranzicije te osiguranje odgovarajućeg financiranja;

–          Poticati nova nadmetanja za istraživanje i eksploataciju geotermalne vode za energetske svrhe na postojećim i novim lokacijama;

–          Razvoj i šira primjena geotermalne energije za suproizvodnju (kogeneraciju) električne i toplinske energije, pogotovo u blizini gusto naseljenih područja sa centraliziranim toplinskim sustavima, pri čemu se mogu iskoristiti znanja i praksa iz područja naftne industrije;

–          Uz već dosadašnje aktivnosti na uspostavi tzv. premijskog sustava, potrebno je u najvećoj mogućoj mjeri poticati izgradnju integriranih sunčanih elektrana na krovovima obiteljskih kuća, višestambenih zgrada i javnih objekata. U ovom smislu je posebno potrebno raditi na edukaciji građana koji nisu dovoljno upoznati s mogućnostima koje su im već sada dostupne.

–          Omogućavanje širih oblika energetskih zajednica u skladu s Direktivom te uspostaviti među-sektorsku radnu grupu stručnjaka pri ministarstvu koja će razraditi podzakonski okvir i olakšati procese uspostave energetskih zajednica u Hrvatskoj; Osigurati mogućnost samoopskrbe, proizvodnje energije i udruživanja u zajednice proizvođača energije te mogućnost odabira pravnog oblika za djelovanje;

–          Davanje tržišne prednosti energetskim zajednicama i u premijskom modelu – da se dodatno boduju i uvedu kao kriteriji u procesima javne nabave u odnosu na trgovačka društva, zato što se lokalna zajednica i njihovi projekti ne mogu natjecati s velikim investitorima dok s druge strane imaju višestruke koristi za razvoj lokalne zajednice;

–          Žurno izraditi i usvojiti podzakonske i provedbene akte koji proizlaze i zakonskog i strateškog okvira energetske tranzicije (npr. Program suzbijanja energetskog siromaštva kao mjera se navodio još u 4. Nacionalnom akcijskom planu energetske učinkovitosti čime je trebao bit usvojen do kraja 2019. godine, te se ponovo pojavljuje u Integriranom energetsko klimatskom planu, a još uvijek nije izrađen);

–          Aktivno promovirati daljinske (centralne) sustave grijanja i hlađenja (CTS) i obnovljive izvore energije te njihovu širu primjenu.

4          Zaključak i završne preporuke

Kako bi se ostvarili zadani ciljevi i osigurao razvoj hrvatskog gospodarstva, razvoj hrvatske energetike nužno mora pratiti europske i globalne trendove dekarbonizacije. To podrazumijeva veće korištenje obnovljivih izvora energije i povećanje energetske učinkovitosti. Energetska tranzicija posebno je usmjerena na povećanje konkurentnosti i poticanje inovacija, smanjenje negativnog učinka na ljudsko zdravlje i okolinu, ali i osiguravanje energetske neovisnosti Republike Hrvatske. U skladu s tim, energetska tranzicija donosi niz izravnih i neizravnih prednosti po pitanju gospodarstva, zdravlja i okoliša te se u tom kontekstu treba žurno raditi na poboljšanju i dogradnji postojećih sustava i stvaranju poticajne investicijske klime.

Ugljen kao energent predstavlja iznimno veliku opasnost na ljudsko zdravlje te postaje sve ne konkurentniji po pitanju cijene proizvedene energije. Hrvatska je u fazi izlaska iz korištenja ovoga energenta i posebno je važno naglasiti da je on neprihvatljiv kao gorivo koje se još uvijek koristi u ruralnim krajevima za grijanje prostora, ali i dugoročno neprihvatljiv za proizvodnju električne energije pa je u tom smislu potrebno formalno definirati i rok za izlazak iz korištenja ugljena kao izvora energije (tzv. phase-out ugljena).

Zgrade su najveći pojedinačni krajnji potrošač energije u Republici Hrvatskoj te time i predstavljaju najveći potencijal za dekarbonizaciju. Osim na strani energetske učinkovitosti putem sveobuhvatne energetske obnove pri čemu je nužno osigurati modele financiranja koji će energetsku obnovu učiti dostupnom i energetski siromašnima, nužno je raditi i na održivoj i čistoj opskrbi zgrada energijom te izmjeni zakonskih odredbi odnosno primarnih faktora energije koji trenutno centralne sustave grijanja i hlađenja stavljaju u nepravedno loš položaj naspram individualnih sustava te time ne potiču energetsku tranziciju vlastitih centraliziranih sustava grijanja, ulaganje u obnovljive izvore energije odnosno ne osiguravaju spajanje novih korisnika. To podrazumijeva investicije u nove centralizirane sustave grijanja, obnovu postojećih te poticanje korištenja čistih i održivih individualnih rješenja.

Kombinirano financiranje (spajanje privatnog kapitala i ESIF/RRF sredstava) nužno je potreban model kojim se ostvaruje dovoljno velika poluga (multiplikativni efekt) te je jedini način dosezanja ukupnih ciljeva energetske obnove i dekarbonizacije fonda zgrada do 2030. i 2050. godine. Obnovu zgrada u većim urbanim središtima treba provoditi na razini blokova, a ne individualno, čime se znatno smanjuju troškovi po površini zgrade. Nevjerojatna je i činjenica da za razliku od većine zemalja Europske unije, ulaganja u obnovljive izvore mirovinski fondovi još nisu nimalo prepoznali. Istovremeno, svaka velika investicija u obnovljive izvore energije u Republici Hrvatskoj trebala bi neki postotak ponuditi lokalnim tvrtkama i građanima (dobri primjeri takve prakse dolaze iz Grčke, Škotske, Nizozemske, Švicarske…).

Energetske zajednice pružaju velik potencijal za ubrzavanje procese energetske tranzicije koja je ujedno i pravednija dajući energiju u ruke građana. Nepotrebno ograničavanje modela koji još uvijek nije ni uspio zaživjeti u Hrvatskoj nepotrebno usporava ovaj razvoj i ukupan proces tranzicije.

Kako bi se prikazao stvarni trošak proizvodnje energije iz fosilnih goriva, nužno je jasno identificirati i ukloniti sve energetske subvencije fosilnih goriva (izravne i neizravne). Nužno je i pripremiti mehanizme poticanja primjene prihvatljivih rješenja putem subvencija proizvodnje energije iz obnovljivih izvora ili investicija u energetsku učinkovitost gdje je to potrebno. Konačan cilj je ukidanje svih vrsta poticaja i stavljanje naglaska na tržišno isplative modele ulaganja.

Dekarbonizacija prometa kao drugog najvećeg pojedinačnog krajnjeg potrošača energije u RH, uključuje promijene u modalitetu te energiji. Potrebno je fokus što više prebaciti na javni i željeznički prijevoz dok se cestovni i dužobalni pomorski promet nužno mora modernizirati u smjeru sve većeg korištenja vozila na alternativne pogone (posebice električnu energiju i vodik) što nužno mora pratiti razvoj infrastrukture. Ovo uključuje aktivnosti u javnom i privatnom sektoru te će zahtijevati određene subvencije i/ili promijene u mehanizmima oporezivanja osobnih vozila, ali i alternativne modele financiranja projekata i promjenu paradigme korištenja osobnih vozila. Elektrifikacija prometa je već započela, ali infrastrukturu za električna vozila i dalje treba razvijati.

Razvoj infrastrukture za vodik tek treba započeti, pa ovaj proces treba na početku snažno subvencionirati kako na razini proizvodnje (posebice zelenog vodika iz OIE) tako i na razini punionica vodika dok se ne stvori dovoljno velika mreža punionica da se korištenje vozila na gorive članke može primijeniti na čitav prostor RH. Povećanjem udjela obnovljivih izvora energije povećati će se potreba za balansiranjem elektroenergetskog sustava što će doprinijeti proizvodnji vodika i za promet, te na taj način dodatno smanjiti ovisnost o uvozu energenata. Također, nužno je povećati udio infrastrukture prometa u mirovanju, pješačkog i biciklističkog prometa.

Smjernica su usvojene na 6. radnoj sjednici Vijeća predsjednika Republike Hrvatske za energetsku tranziciju u Zagrebu, 15. prosinca 2021.

KLASA: 300-01/20-01/18

URBROJ: 71-06/3-21-11

Vijeće predsjednika Republike Hrvatske za energetsku tranziciju

Predsjednik Vijeća: dr. sc. Julije Domac, Posebni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za energiju i klimu

Izvjestitelj:

U izradi Smjernica za ubrzavanje energetske tranzicije uz članove Vijeća sudjelovali su i vanjski stručnjaci:

– dr. sc. Tomislav Kurevija, Rudarsko – geološko – naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

– dr. sc. Marija Macenić, Rudarsko – geološko – naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

– mr.sc. Tomislav Novosel, Regionalna energetska agencija Sjeverozapadne Hrvatske;

– dr. sc. Luka Perković, Rudarsko – geološko – naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

– dr.sc. Slavica Robić, Regionalna energetska agencija Sjeverozapadne Hrvatske;

– mr.sc. Velimir Šegon, Regionalna energetska agencija Sjeverozapadne Hrvatske;

– dr. sc. Domagoj Vulin, Rudarsko – geološko – naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu;

– Filip Vodopić, Rudarsko – geološko – naftni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Dario Andrišek